Da bi smo govorili o “kučkarskom bontonu” moramo da prvo vidimo šta se podrazumeva pod bontonom.

Po jednoj definiciji bonton je kodeks ponašanja koga bi se trebao pridržavati svaki pripadnik društva, on treba da nas uči kako se treba ponašati, izražavati, izgledati, komunicirati, gestikulacirati i dr. gotovo u svakoj situaciji i on najstrožije osuđuje vređanje, vulgarno izražavanje i fizički konflikt.

Ako krenemo od ove definicije onda možete predpostaviti da i kučkarski bonton ima kodeks ponašanja koga treba da se pridržavamo. Možemo reći da se on zasniva, temelji na kućnom, opštem vaspitanju.

Krenućemo redom da opisujemo situacije i dajemo primere kako bi se zapamtila neka pravila lepog kučkarskog ponašanja, jer kroz primere se najlakše uči.

Čest problem jedne grupe vlasnika pasa je da dok se šetaju parkom, ulicom i njihov pas je na povodniku, iz drugog dela parka se zatrčava ka njima nepoznat pas, a vodič pomenutog psa je ili udaljen daleko, ili sedi negde nezainteresovano šta se dešava sa njegovim mezimcem ili jednostavno nema KONTROLU nad psom. Često se čuje izgovor da taj pas koji je slobodno i živahno pritrčao nije agresivan i da hoće da se igra samo. Ako je zakon takav ili pravilnik da vi možete da šetate kucu bez povodnika svako od nas je trebao da se bavi psom, da ga nauči da ide slobodno uz našu nogu i da ne može da se odalji bez naše dozvole, a i ako se to kojim slučajem desi da ga možemo istog momenta opozvati da nam se vrati. Većina vas se sada pita pa gde je tu problem, naša kuca nije opasna? Problem može biti u tome da je ta kuca koja je na povodniku povređena, bolesna i da mora da miruje, a svakako mora ili može malo da se prošeta da obavi osnovne fiziolokše potrebe, a opet u krajnjem slučaju je možda agresivna ili je tako nesigurna da zbog takvog prilaska nečijeg psa će iz straha agresivno odreagovati ili jednostavno vlasnik ne želi da mu se pas druži sa vašim psom ili nečijim drugim što je opet legitimno pravo tog vlasnika kao i svakoga od nas. Moramo krenuti da posmatramo stvari iz ugla da li bi mi voleli da nam se zaleti neki pas na našeg ako je naš povređen iako taj slobodni pas hoće samo da se igra.

Sada se dalje postavljaju pitanja pa kako, kada i gde pustiti pse sa povodnika? Pre nego se puste psi da se međusobno druže uvek treba da se upoznaju i onjiuše dok su na povodniku, uz svoje vodiče i ako nema indicija za bilo kakav konflikt pri takvom upoznavanju, ne bi trebalo da ga bude kada su bez povodnika. Zašto je ovo važno? Povodnik je veza između nas i našeg psa i kada nam je povodnik zategnut mi dajemo psihološku podršku psu da smo tu iza njega i da se oseća sigurnim i tada ako postoji mogućnost da dođe do nekog oblika agresivnog ponašanja će najverovatnije i doći. Ako vidimo da nam se psi ne odnose druželjubivo na povodniku, onda smo sprečili konflikt među njima i možemo se pozdraviti uljudno sa drugim psom i vlasnikom i nastaviti dalju šetnju do nekih novih drugara za igru sa našim mezimcem.

A šta ako naiđemo na grupicu ljudi koji stoje u parkiću i vidimo da se njihove kuce veselo igraju? Ako smo sami, staćemo na dovoljnoj udaljenosti da vas vlasnici primete, a kada se to desi saopštite im da bi hteli da vidite da li vaša kuca može da se druži sa njihovim kucama, da li bi bila prihvaćena od strane već formiranog čopora i vodiči tada terba da zakače svoje pse na povodnik kako bi se vaš pas upoznao sa svakim od njih i ako je sve prošlo bezazleno onda pustiti kuce da se slobodno igraju. Da li ovde treba pustiti slobodno psa da pritrči takvoj grupi, odgovor je NIKAKO. Razlog za odričan odgovor je da je ta grupa možda ima već formiran čopor i da iako se vaš pas zaleti među njih veselo i iživahno, alfa tog čopora može da protumači takav gest kao pretnju čoporu i da agresivno odreaguje, a njega će pratiti ostali psi.

Ako smo u grupi pasa i želimo da se mi lično izigramo samo sa našom kucom nikada nemojte među drugim psima bacati vašem psu lopticu, frizbi ili već neku igračku. Zašto ovo? Ta igračka je kako za vašeg psa, tako i za druge pse plen i kroz igru sa tim plenom njemu “radi” plenski nagon koji svaki pas ima, samo je pitanje u kojoj je meri izražen. Ta igračka za vas, a za pse plen, može da dovede do konflikta između pasa zbog borbe oko plena. Izađite iz grupe i udaljite se na dovoljnou udaljenost gde vaša igra sa vašom kucom neće privlačiti pažnju ostalim psima ili prosto sačekajte da se ostali raziđu.

Nemojte maziti tuđeg psa pre nego pitate njegovog vodiča da li to smete da učinite ma koliko kuca ili štene delovali umiljato, simpatično i dobroćudno.Morate da znate da određeni vlasnici pasa ne vole da im se ostvaruje bilo kakav kontakt sa psom, pa ni verbalno obraćanje. Sada će većina verovatno pomisliti da vodič želi da napravi agresivnog psa od te kuce. Moramo predpostaviti da recimo ta kuca je plašljiva i da je recimo ide u neku školicu za obuku pasa kako bi se oslobodila straha i da je doslovno bitan način na koji se prilazi psu i vrši kontakt sa njima, a velika većina vlasnika ne zna da priđe psu ili samo misli da zna da to radi na ispravan način, ili recimo pas je bolestan i ne sme da se uzbuđuje, a njega recimo pokreće veseli ton ili milovanje i postaje živahan, a takvo ponašanje u njegovom zdravstvenom stanju je nepoželjno jer na neki način možda narušava ili može da naruši svoje zdravlje ili prosto pas ima jedan od oblika agresije gde ako mu ugrozite prostor, što njegov, što od vodiča i i ostvarite kontakt sa njim na neodgovarajući način on će reagovati kako niko od nas to ne bi voleo.

Ne hranimo tuđe pse. Zašto? U nekom od ranijih tekstova smo pisali i objašnjavali šta se deava ako našu kucu hrani i mazi svaki prolaznik, pas kreće da generalizuje stvari i kreće da trči ka svakom čoveku i detetu i da iznuđuje hranu da li skakanjem ili guranjem njuškicom ili lajanjem. Imamo dva ugla iz kojih ovo treba da gledamo kao loše naše ponašanje kao kučkara. Prvo ne vole svi ljudi pse i to je njihovo pravo koliko god se to nama dopadalo ili ne, kao što mi imamo pravo da uživamo u njihovom društvu, a maženje i hranjenje tuđih kuca ili dozvoliti maženje našeg psa od strane svakog slučajnog prolaznika stvaramo sliku u glavi kod psa da mu je svako ko prolazi kraj njega izvor hrane i češkanja i onda imamo situacije u kojima pas pritrčava svakom slučajnom prolazniku koji voli ili ne voli pse. Drugi od razloga zašto ne treba davati tuđem psu poslastice je ili pas mora da vodi računa o režimu ishrane iz nekih zdravstvenih razloga ili vlasnici uče da ne uzima hranu od nepoznatih ljudi ili prosto ne žele da ih bilo ko drugi hrani sem njih samih jer svakako je to njihovo lično pravo.

Česta slika u parkovima, na šetalištima jeste da se vlasnici pasa malih rasa daleko, a neopravdano, slobodnije ponašaju od vlasnika, vodiča, srednjih i velikih rasa, prilikom vođenja svojih mezimaca. Problem nastaje u tome što najčešće njihovi vlasnici misle da mali pas ne može nikoga da povredi, da je on bezazlen i da bi samo vlasnici velikih pasa trebalo da vode više računa o svojim psima od njih samih. Problem nastaje u davanju antropomorfnih osobina (pripisivanje ljudskih osobina životinjama) njihovim kucama. Moramo da znamo da u svetu pasa bez obzira na visinu i težinu njihovu među njima važe ista pravila, da bi bilo jasnije o čemu je reč koristiću se primerom iz saobraćaja. Vi ako vozite jako mali auto nemate veća prava ili manja od osobe koja upravlja kamionom od više tona, pravila u saobraćaju su za sve ista i svi ih moraju poštovati, pa je tako i kod pasa. Drugo mali pas može ako uplaši na bilo koji način malo dete, može da iazazove stres što može imati ozbiljne psihičke posledice po to dete, a drugo ako ga ogrebe ili ujede moramo da znamo da je dečija koža daleko mekša i osetljivija od naše kao kod odraslih osoba i da to neće biti samo mala ogrebotina kao što bi se sa time najčešće završilo da se nama desilo.

Ako nam dete trči u susret, a mi smo sa psom, šta onda? Na nama je da pozovemo roditelje, da preduzmemo sve radnje kako bi sprečili taj kontakt između deteta i psa ako za tako nečim vidimo poterbu iz ovih ili onih razloga. Mi moramo da uradimo i preduzmemo sve radnje kako bi sprečili svaki icident, ma kakav on bio.

Nikada ne vodimo psa ma koliko on bio obučen i poslušan kraj ulice bez povodnika. Razlog je jednostavan mi ne znamo kakav nadražaj može da se nađe sa druge strane ulice na koji pas može da odreaguje, a vi baš u tom deliću trenutka niste obratili pažnju na vašeg psa i samim tim ste ugrozili život psa, možda svoj i živote učesnika u saobraćaju jer u drastičnim situacijama ljudi mogu instiktivno da krenu za kucom, a vozač refleksno može da skrene na jednu ili drugu stranu i da dovede do saobraćajne nezgode.

Moramo da znamo da je pas naša odgovornost i da u svakom smislu reči moramo uvek brinuti i voditi računa o njemu jer ne zaboravite da pas kao zrela jedinka je na nivou inteligencije dvogodišnjeg, maksimalno trogodišnjeg deteta, a dete tog uzratsta nikada ne bi ostavili bez brige, nadzora i kontrole. Bitno je da se edukujemo uvek i konstantno oko psihologije pasa, njihovog ponašanja, bitno je da edukujemo ljude oko nas, nikako ubeđujemo, da na lep način ukažemo i skrenemo pažnju na neke stvari vodičima koji prave greške iz njihovog neznanja i neobaveštenosti, da poštujemo druge vodiče i njihove pse ako želimo da takav odnos imamo i mi od njih, to posmatrajte ga ogledalo u kome dobijate povratnu informaciju, da moramo da znamo da park nije samo naš i naših pasa, nego i drugih ljudi.

Autor:
Srđan Vidanović