Da bi smo govorili o socijalizaciji psa, šteneta, moramo da krenemo od pojma, značenja same reči socijalizacija.

Šta je socijalizacija? Recimo kod nas ljudi, Nikola Rot socijalizaciju definiše kao proces socijalnog učenja putem kog jedinka stiče socijalno relevantne oblike ponašanja i formira se kao ličnost sa svojim specifičnim karakteristikama. Razvoj čoveka se postiže procesom socijalizacije. Socijalizacijom, čovek stiče veliki fond znanja, veština, navika i razvija veoma složene osobine i sposobnosti i stiče sve one kvalitete koji je suštinski razlikuju od drugih jedinki.

Ako posmatramo definiciju koju je dao Nikola Rot, iz tog ugla možemo da posmatramo i razmišljamo u pravcu socijalizacije šteneta, psa.

Za razliku od čoveka, pas nema ličnos, ne može se vaspitati jer za formiranje ličnosti, vaspitanje jedne jedinke je neophodno da ta jedinka ima mogućnost da joj se razvije i razvija apstraktna inteligencija, a to na žalost kod pasa nije slučaj. Međutim psa je moguće učiti jer se u dobu kada su sazrele jedinke (od 2 do 3 godine pas sazreva psihički potpuno) pas nalazi na nivou inteligencije dvogodišnjeg, maksimalno trogodišnjeg autističnog deteta. Poređenje zvuči morbidno ali kroz istraživanja naučnika, psihologa došlo se do takvog rezultata.

Psa moramo da osposobimo da funkcioniše zajedno sa nama u ovom našem društvu, da se prihvatljivo ponaša kako to zahteva socijalna zajednica u kojoj živimo, a da bi bio prihvatljiv član društva moramo ga učiti. Čemu treba učiti psa? Psa treba navikavati od momenta kada nam uđe u kuću na različite stvari i situacije, kao recimo zvukove vozila, vrata koja se zatvaraju, šuma lišća, zvuka vetra, različitih mirisa, izvoditi psa u različito doba dana u šetnju da se kreće po podlozi različite konfiguracije kako bi razvijalo motoriku, a samim tim i indirektno inteligenciju svoju, čime postaje bogato iskustvima i što nam dalje olakšava posao socijalizacije psa, njegovog učenja. Kako se pas uči? Pa ima više načina na koje pas uči, usvaja neka nova znanja ali put treba da bude uvek isti u učenju, kako kod nas ljudi tako i kod pasa. Kada nešto učimo krećemo od jednostavnijih stvari ka složenijima, od sporog ka bržem, korak po korak, pa tako i sa štenetom ako ga učimo i navikavamo da bude opušteno na zvuk motora vozila nećemo izaći sa njim na prometnu neku ulicu i tu se igrati i kod psa možda izazvati stres, nego ćemo to raditi tako što ćemo biti u nekoj slabo prometnoj ulici i igrati se sa našim psom dok s vremena na vreme prođe neko vozilo. Kako pas ne obraća pažnju, tako učestalost vozila treba da se povećava, njihova blizina, jačina buke koju prave, a tempom koji sam pas diktira kako bi bio opušten i navikavao se na takve situacije i pri tome uvek bio fokusiran na nas. Ovaj put terba pratiti za bilo šta, da li je to upoznavanje sa drugim psima, mora se psu na startu obezbediti da slika koju stvara u glavi (a pas pamti stvari u slikama) uvek mu bude prijatna i da iz igre sa drugim psima koje je tek upoznao izađe sa pozitivnim iskustvom, u suprotnom ako često doživljava neprijatnost pas počinje da posmatra da je njegov život takav i da je okruženje takvo da uvek mora da se nađe u konfliktu sa psima (prvo iskustvo kakvo doživi pas, pogotovu kao štene do 5 ili 6 meseca, ako je negativno, može da ima loše posledice po njega do kraja njegovog života koje mi nećemo moći da izlečimo, jedino ćemo moći da ih ili kontrolišemo ili ublažimo).

Autor:
Srđan Vidanović