Kada je reč o dresuri psa većina ljudi smatra da svaki pas može sve da nauči i da je najbolje da to uradi instruktor i kada dođe kod njih, da će i njih slušati na istom nivou kao i vodiča koji je radio sa tim psom. Kada smo pomenuli da vlasnici pasa smatraju da svaki pas može svemu da se nauči, tu se ustvari pravi mala razlika kod većine njih, jer rase pasa manjeg rasta stičemo utisak da ne doživljavaju kao pse nego kao igračkice koje ne treba ničemu da se uče skoro, a veliki psi, da ako po standardu piše da je čuvar on može po difoltu biti čuvar, može se obučiti za čuvara, ako je retriver smatraju da on nikada neće nikoga napasti i da je za lov lako ga naučiti. Zabluda ima mnogo oko obuke pasa i oko samih rasa.

Krenućemo da objasnimo prvo kako stvari stoje vezano za naše omiljene četvoronošce koji nam dok čitamo ovaj tekst sede pod nogama ili su nam smestili glavu u krilo da se češkaju.

U zavisnosti za šta nam pas treba onda u odnosu na to gledamo koja nam rasa odgovara, a u toj rasi ili rasama koje smo odabrali, TRAŽIMO jedinku koja ima potencijal da ispuni one zahteve i očekivanja koje smo postavili. Kao obični ljudi koji žele kućnog ljubimca treba uvek da biraju psa koji odgovara njihovom temperamentu, karakteru i stilu života.

Svi kada kreću u potragu za psom kreću putem interneta i konsultuju google za savet oko izbora šteneta, rase ili su videli negde neku njima simpatičnu kucu i žele baš takvu ili naravno nezaobilazni filmovi kada nastane prava pomama za određenim rasama tipa škotskim ovčarima, akitama, dobermanima itd. Na internetu pročitaju standard određene rase i tu naravno nastaje prvi problem za svakog budućeg ili novopečenog vlasnika kuce. Pitate se koji? Pa jednostavno ponosni vlasnik kuce koja pripada njemu omiljenoj rasi svog psa pokušava da indefitikuje po tom standardu ili ako i u nekom momentu shvati da baš to nije sve tako kako tamo piše, onda se oko ponašanja ili uzdizanja određene rase poziva opet na taj standard. Standard određene rase je ustvari opis idealnog psa, savršenog pripadnika određene rase, on ustvari predstavlja reper ka kome svaki odgajivač treba da teži, da svoja legla, jedinke približi tom savršenstvu, kroz svako novo parenje, koje je opisano tim standardom. U prevodu takav pas koji je opisan standardom ne postoji, niti je ikada postajao ni za jednu rasu, to je savršenstvo, čak i karakter koji je dat za rase je od jedinke do jedinke drugačiji. Ne razumete ovo za karakter, buni vas? Pa da krenemo ovako da uzmemo Norvežane kao narod za primer, njih vidimo kao jake, krupne ljude, velike hrabrosti, jer naravno to su potomci nekada strašnih Vikinga, a da li su svi neustrašivi, da li među njima ima onih koji se plaše, da li ima onih koji su oprezni i promoćurni pa ne srljaju u opasnost, da li ima onih za koje bi rekli da nisu hrabri nego da im razmišljanje nije jača strana? Ako pogledamo ovaj primer za naše drage Vikinge onda možete sami uvideti kako je među psima.

Drugi problem na koji ljudi nailaze, budući vlasnici, pri odabiru šteneta jesu razni forumu i fb grupe. Kako? Pa forumi i grupe su kao tarabe u vreme naših roditelja ili deka i baka nečijih, gde svako ko ima kredu može da napiše nešto na njima. Tu se dobija dosta informacija, najčešće hvalospeva o određenoj rasi, jer naravno bez generalizacije ne može ništa da prođe, pa tako recimo pročitate razgovor između dva virtuelna drugara da je nemački bokser recimo fenomenalan, jer je komšinici, jednom od njih dvojce, pomogao oko deteta, naučio ga da hoda, čuvao ga, znate takvi su vam ti nemački bokseri, eto ako ne verujete njemu, znaju u uluici kod njega, pitajte komšije potvrdiće vam to. Sada ako krenemo od nemačkog boksera, ovo gore napisano kako je taj dotični pas naučio dete da prohoda zvuči fenomenalno, još ako neko doda da su baš brižni, vole da se maze ali detetu ko priđe spreman je život da da za njega, pa ko ne bi onda poželeo da uzme takvu rasu, a mi u šali kažemo, samo još da zna da skuva kafu, od njega nema savršenijeg među psima. Sada ako se zamislimo, kako istina izgleda vezano za ovu priču, taj bokser junak priče dva virtuelna drugara, je “dasa” u poodmaklim godinama, ima 7 godina, flegmatičan je bio od kako je stigao u ulicu u kojoj ga sada već svi obožavaju, nije ga zanimala preterano loptica, jurnjava sa drugim psima, vijanje maca smrtnih neprijatelja psa, više je podsećao na Ferdinanda iz crtanog filma, bika koji miriše cveće, potrčao bi onda kada bi osetio neku ženku u teranju, a nedaleko od njegovog dvorišta je bio neki sportski centar gde su ga deca od malih nogu mazila. Kada imamo sve ovo pred sobom, to znači da imamo jednog psihički formiranog psa od 7 godina starosti, koji nikada nije preterano aktivan, koji se nije obazirao na nadražaja oko sebe izuzev ako je upitanju ženka u teranju, kome je slika u glavi da kada vidi dete on ga doživljava kao izvor češkanja i hrane, samim tim malo dete u kući i kako ga pas posmatra, pa kao novog člana čopora, mladunče ali ono ga na neki način asocira opet i na izvor hrane i ono češkanje jer to stalno doživljava, skoro svaki dan, a pominjali smo oko oblika učenja u nekom od ranijih tekstova kako pas uči,, a roditelji se trude da zbliže dete i psa, da vaspitaju dete, a da vide da pas prihvati isto i onda ga podignu pa stave uz psa, dete kako je nestabilno hvata se za prvu stvar koja mu je pod rukama, naravno uši ili leđa psa i tako se održava na nogama. Kada je priča ovako ispričana onda nam je razbijena iluzija o fenomenalnoj rasi za decu, nemačkim bokserima? Ako se vodite i konsultujete internetom, google – om, uzimajte i čitajte ono tekstove gde se piše sa kakvim se sve problemima i nestašlucima ljudi sreću tokom njihovog suživota sa određenim psom, pripadnikom određene rase.

Često se javljaju nerealna očekivanja od vlasnika pasa, koji smatraju da psi, pogotovo zaljubljenici u “službene rase”, da pas pripadnik određene rase, npr. nemački ovčar, on može sve da se nauči. Imamo problem ovde odmah u ovakvom načinu razmišljanja. Pomenuli smo da mi medju jedinkama tražimo određenog psa koji ima potencijal da ispuni one zahteve koje ćemo mu postavljati u nekom njegovom budućem profesionalnom recimo sportskom životu i onda imao ta prevelika očekivanja vlasnikazbog nepoznavanja psihologije pasa, načina učenja i oblika učenja psa, a tu nam je ona pričica o Viknzima.

Ovaj tip ljudi smatra da je potrebno dati psa na dresuru i očekuju da kada se vrati sa te dresure kod uspešnog trenera koga mu je nahvalilo pet komšija i njihovih prijatelja, da će pas biti takav čuvar da ni nindže neće moći da mu se ušunjaju u dvorište, da će sam ocenjivati i procenjivati situaciju i javljaćemu se ko je provalnik, ko je gost. Očekuju da pas SVE zna i odmah izvršava na njihovu reč, pogled, jer na dresuru gledaju kao na softver koji se instalira psu u glavu. Zaboravili smo kako pas uči, pisali smo vam da pas pamti stvari u slikama, da mu je način na koji se komanda daje i intonacija, da su mu jako bitne, govorili smo da je pas biće rutine i da uvek moramo da stvari raditi na isti način kako bi uvek znao šta se od njega očekuje i ako tu grešimo pas je onda manje ili više zbunjen i ne izvršava komande na način na koji može i na koji se očekuje od njega da ih izvršava. Kada se osvrnemo na ove rečenice onda možemo da vidimo da prvo nije najpametnije dati psa na obuku nekom drugom i da vi samo dobijete gotov proizvod izuzev ako ste stvarno onemogućeni da radite vi sa vašim psom uz nadzor i savete dresera kao vašeč ličnog trenera.

Za vlasnike psa je najbolje da ide u one škole za obuku pasa u kojima može da radi sam sa svojim psom individualno ili u grupi ali pod nadzorom dresera jer će na taj način on naučiti kako sam pas razmišlja, znaće da prepoznaje reakcije i razloge za određene reakcije svog psa, gradiće odličan odnos sa svojim psom, videće kakve probleme imaju drugi vlasnici i kakvi su pristupi u njihovom rešavanju, shvatiće da pas nije mašina, već biće kome je potrebna naša nega i pažnja, na šta će nam on uzvratiti kroz uporan i dosledan rad sa njim. Učićete i naučiti sistem obuke psa i u neku ruku moglo bi se reći bili bi ste osposobljeni sami da možete da obučite nekog drugog novog vašeg četvorožnog mezimca.

Isto je potrebno znati da se svakom psu prilazi individualno i da isti sistem obuke ne funkcioniše na svima isto. Odmah da kažemo da su naši tekstovi i radu sa psima i saveti koje dajemo usmereni na ciljnu grupu vlasnika koji imaju relativno temperamentne pse ili temperamentne koji su alavi i vole da jedu. Flegmatični psi, nesigurni, agresivni su psi koji iziskuju poseban sistem rada i o kome ćemo možda pistai nekom prilikom. Ali da se vratimo malo unazad i sada ako pogledamo svi zajedno da smo mi napisali da se sa jednom grupom pasa radi na jdan način, drugom malo drugačijim načinom, zapitamo se da smo do juče ili mislili da je ono što smo pisali važilo baš za sve pse ili da to što je pisalo ne funkcioniše uopšte. Eto je još jedna zabluda u koju sami možemo da zaronimo jer nemamo dovoljno znanja.

Autor:
Srđan Vidanović